Bizantijski ikonoklazam

Bizantijski ikonoklazam ili Bizantijsko ikonoborstvo (grčki: Εἰκονομαχία, Eikonomahía, doslovno, "borba za slike" ili "rat ikonama") odnosi se na dva razdoblja u historiji Bizantijskog Carstva, kada su se vjerske i carske vlasti suprotstavljale upotrebi vjerskih slika i ikona u okvirima Pravoslavne crkve i tadašnje carske hijerarhije. "Prvi ikonoklazam" (kako se to ponekad naziva) trajao je između 726 - 787 godine. "Drugi ikonoklazam" trajao je između 814 - 842 godine. Prema tradicionalnom mišljenju, bizantijski ikonoklazam pokrenuo je car Lav III Isavrijac zabranom upotrebe vjerskih slika, a ovu politiku su nastavili njegovi nasljednici. Pratilo ga je rašireno uništavanje slika i ikona, te progon pristalica obožavanja istih. Papa je čvrsto podržavao upotrebu slika i ikona tokom cijelog ovog razdoblja. Svi ovi događaji su proširili rastuće razilaženje između bizantijske i karolinške tradicije u još uvijek ujedinjenoj crkvi, time olakšavajući smanjenje ili uklanjanje bizantijske političke kontrole nad dijelovima Italije.

Ikonoklazam predstavlja namjerno uništavanje u okviru kulture vlastitih vjerskih ikona i drugih simbola ili spomenika, obično zbog vjerskih ili političkih motiva. Ljudi koji se bave ili podržavaju ikonoklazam nazivaju se ikonoklasti, od grčkog za "razbijač ikona" (εἰκονοκλάσται, ekvivalent grčkom εἰκονο- ikono- [ikona] + κλάσται - razbijač), izraz koji se figurativno primjenjuje na bilo koju osobu koja krši ili prezire uspostavljene dogme ili konvencije. Suprotno tome, ljudi koji vjeruju ili poštuju religiozne slike podrugljivo se nazivaju idolopoklonici ("ikonoloteri" - εἰκονολάτρες). Obično su poznati kao ("ikonoduli" - εἰκονόδουλοι), ili ("ikonofili" - εἰκονόφιλοι). Ovi izrazi, međutim, nisu bili dio bizantijske rasprave o slikama. Moderni historičari (od 17. vijeka pa do danas) su ih uveli u uobičajenu upotrebu, a njihova primjena u Bizantu znatno se povećala krajem 20. vijeka. Bizantijski izraz za raspravu o vjerskim predodžbama je "ikonomahi", što znači "borba oko slika" ili "borba za sliku".

Ikonoklazam je općenito teološki motiviran tumačenjem Deset zapovijedi Božijih iz Starog zavjeta, u kojima se zabranjuje pravljenje i obožavanje "svetih slika" (Exodus 20:4, Deutoronomi 5:8). Tokom dva razdoblja ikonoklazma u Bizantijskom Carstvu u 8. i 9. vijeku raspravljano je na ovu teološku temu o prikladnosti slika svetih ličnosti, kao što su Isus Hrist, Marija (ili Bogorodica, grčki: Theotokos) i sveci. Bila je to rasprava potaknuta promjenama pravoslavnog bogosluženja, a koja je i sama potaknula velike društvene i političke preokrete u Bizantijskom Carstvu tokom 7. vijeka.

Tradicionalna objašnjenja bizantijskog ikonoklazma ponekad su bila usredotočena na važnost islamskih zabrana prikazivanja likova koje su utjecale na bizantijsku misao. Prema britanskom historičaru Arnoldu J. Toynbeeju,^[1] prestiž islamskih vojnih uspjeha u 7. i 8. vijeku motivirao je bizantijske hrišćane da zauzmu islamski stav o odbacivanju i uništavanju pobožnih i liturgijskih slika. Utvrđena je i uloga žena i monaha u podržavanju štovanja slika. Izneseni argumenti su bili utemeljeni na društvenim i klasnim situacijama, poput toga da je ikonoklazam stvorio političke i ekonomske podjele u bizantijskom društvu, te da su je općenito podržavali istočni, siromašniji, negrčki narodi Bizantijskog Carstva,koji su se morali neprestano baviti arapskim napadima.^[2] S druge strane, bogatiji Grci iz Konstantinopolja, ali i narodi balkanskih i italijanskih pokrajina snažno su se protivili ikonoklazmu. Ponovna istraživanja pisanih i materijalnih dokaza koji se odnose na razdoblje bizantijskog ikonoklazma koja predvode naučnici, poput Johna Haldona i Lesliea Brubakera, dovela je u pitanje mnoge osnovne pretpostavke i činjenične tvrdnje tradicionalnog načina razmišljanja.

1. ^ Toynbee, Arnold Joseph (1987). A Study of History: Abridgement of volumes VII-X. str. 259. ISBN 9780195050813. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
2. ^ Mango, Cyril (2002). The Oxford History of Byzantium